Svoj dugometražni prvenac, Blokadu (92 min., Factum/Restart, 2012), dokumentarni film o studentskim prosvjedima začetima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 2009., Igor Bezinović montirao je dvije godine. Premijerno prikazana 2012. godine, Blokada je osvojila nagrade, bila je hvaljena i zamjetno gledana, zasjenila je godinu dana prije dovršen dugometražni dokumentarac iste teme, sniman u isto vrijeme, na istom mjestu, također odličnu Zemlju znanja (64 min., Hulahop/HRT, 2011.) Saše Bana, i njome se Bezinović razmjerno afirmirao u hrvatskoj kinematografiji. Unatoč tom uspjehu, redatelj se poželio okrenuti organizacijski manje zahtjevnoj i u konačnici manje obvezujućoj dokumentaristici te skromnom, kućnom, svakome dostupnom tehnikom, snimati pretežno kratke i vrlo kratke filmove gotovo na svakodnevnoj bazi. Pa što bude. Neki će uspjeti više, neki manje. Većinu zgotovljenih radova pušta u promet preko YouTubea, a pokoji se može vidjeti i na raznim festivalima, smotrama, revijama.
U zagrebačkom je kinu Dokukinu KIC od 20. do. 22 ožujka 2015. prikazan izbor od devet Bezinovićevih uspjelijih kratkih dokumentaraca, izrađenih što u vlastitoj, što u društveno ili privatno podržanoj produkciji.
Noseći film programa bio je tridesetčetverominutni Veruda – film o Bojanu (34 min., HRT, 2015) snimljen po narudžbi i u produkciji Hrvatske radiotelevizije, kao dio kraćeg dokumentarnog niza o delinkventima na probaciji. Premda nastao pod okriljem kuće koja njeguje tradicionalniji, konvencionalniji pristup, taj se film – nagrađen između ostaloga Posebnim priznanjem Maloga žirija na festivalu ZagrebDox te posebnim priznanjem žirija, za režiju, i nagradom Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji dokumentarac na 24. danima hrvatskog filma – nipošto ne doima standardno urednim televizijskim djelom. Bezinovićev pomalo sirov pristup, u kojem je sadržajni intenzitet pretpostavljen formalnoj zaglađenosti, posve odgovara habitusu protagonista, dvadesetčetverogodišnjeg Puljanina koji je četiri i pol godine života proveo u zatvorima, a sad je, čini se, na putu socijalizacije. (Tako se činilo u vrijeme snimanja filma. Dvadesetpetogodišnji Bojan Bešić u međuvremenu je, u studenome ove godine, smrtno stradao u samici pulskog zatvora.) Izrađen u tabloima, s kamerom uvijek postavljenom okomito u odnosu na protagonista koji se mahom obraća izravno gledatelju, a dramaturški gotovo potajice oblikovan poput neizvjesne detekcijske pripovijesti koja nam tek u završnici otkriva emotivno najsnažnije i najvažnije motive, Veruda – film o Bojanu zainteresirano i suosjećajno, no ipak s razumnom dozom opreza iznosi dio nevoljne povijesti odrastanja i sazrijevanja momka sklonog kriminalu i agresiji. Snimajući Verudu – film o Bojanu tijekom pet dana u Puli, Bezinović je dobar dio filma realizirao bez pomnijih priprema i dogovora, nemalo se oslanjajući na faktor slučaja i sreće. To, dakako, ne znači da je film nastao bez ideje, no gipkost pristupa urodila je s nekoliko upečatljivih prizora koje vjerojatno ne bi resila ista doza živosti i autentičnosti da su bili pažljivo planirani. A opći dojam improvizacijskoga u srazu sa spomenutim razmjerno strogim formalnim principom postava kamere, stvara vibrantnu opreku sigurnosti i nesigurnosti, možda čak i prisnosti i opasnosti, što skladno korespondira s pretpostavljenim modusom vivendi glavnog junaka, odnosno s time kakvim nam se predstavlja.
Princip tabloa prisutan je u većini prikazanih filmova, a Bezinović i sam priznaje da je svojevrsno nadahnuće pronašao u kratkim dokumentarcima Karpa Aćimovića Godine s kraja 1960-ih i s početka 1970-ih godina. Doista, i bez tog saznanja, u Bezinovićevim se filmovima osjeća nešto duha te sad već stare, ali nipošto zastarjele škole duhovito izazovnih jugoslavenskih dokumentarista tog doba. Promatramo li filmove iz tog gledišta, podrivačka ironija kojom su baratali Godina, Želimir Žilnik, Krsto Papić ili Petar Krelja, spomenimo samo neke autore, imala je jasnu neizrečenu metu – vladajući samoupravni socijalizam, odnosno njegove mane. U današnjem društvu zvanom demokratskim, krivce za opću psihozu i za loš život malog čovjeka je, barem načelno, puno teže konkretnije identificirati. Stoga Bezinovićeva ironija, tako je čitamo, ne udara nigdje određeno, a nije ni maska za kritiku koja ne smije biti javno izrečena, nego je više bijeg, izraz svojevrsne nemoći pojedinca da preciznije utvrdi tko mu točno kuha poparu i da se obrati upravo tome licu. Zato je u njegovim filmovima nazočno manje oštrine, oporosti i zajedljivosti. Oni naginju stanovitom larpulartističkom humoru koji ipak vuče korijene iz aktualne realnosti bremenite osjećajem apsurdnosti društva slobodnog izbora u kojem se mnogi ćute sužnjevima, a mnogi su to i ne znajući.
Izvedbeno-tehnički, Bezinovićevi se filmovi uglavnom doimaju posve nezahtjevnim djelima koje doista može snimiti bilo tko, ostvarenjima koja ne zahtijevaju više od opreme koju si može priuštiti gotovo svatko, djelima koja može izraditi svaki vlasnik malo boljeg mobitela, pametnog telefona i srodne naprave kakvu danas ima većina starijih osnovnoškolaca. Trominutni, primjerice, Cartolina de Momjan 2 (Visura aperta, 2013) u slici ne donosi više od onoga što može snimiti bilo koji amater, dijete, nevježa – pred objektivom su prometna oznaka s imenom mjesta, kuće, groblje, ulice, automobil… Sve je to snimljeno, u nedostatku boljeg opisa, posve obično, korektno, da se vidi, no bez truna primjetnog profesionalnog estetizma, baš kao za usputni podsjetnik turista u prolazu. Dvominutni film Benjamin (samostalna produkcija, 2015), pak, niti nema slike, već nudi samo takozvani crni blank, uz koji slušamo varijacije repetitivnog dijaloga. Oba filma su s jedne strane zabavno ironična, možda čak i podsmješljiva, ali istodobno odaju iskrenu počast i, da tako kažemo, usrdna su pisma ljubavi glavnim junacima, u prvom slučaju istarskom mjestašcu Momjanu, u drugom redateljevoj baki.
No koliko god na tom planu nezahtjevna, ipak su posrijedi iznimno zanimljiva djela osobite kvalitete, postignute, između ostaloga, odličnim osjećajem za tempo i ritam te za precizno, tanano nijansiranje ugođaja.
Jedan od suptilnih podražaja Bezinovićevo je tiho poigravanje idejom dokumentarizma kao roda. Slika je gotovo redovito posve dokumentarna bilješka zatečene, nenamještene zbilje. Ton, međutim, često vođen glasom nevidljivog pripovjedača, tek fingira objektivno-činjenični dokumentarizam. Odnosno, u načelno faktografsku osnovu kradom ušiva fikcijsko-nadrealističke sastojke te gledatelj, isprva zavaran predrasudom da gleda dokumentarac, čak i u tako kratkom trajanju filma tek postupno shvaća da je poveden u neku drugu sferu. Istodobno izvandokumentarnu i nefikcijsku.
U tom pogledu osobito se ističe trinaestominutna bilješka izleta na moru naslovljena Pederi (Studio Pangolin, 2013) koja uz izvrstan naracijski – fikcijski, otkrivamo nesigurno, mic po mic – tekst Marka Pogačara i promišljene montažne odluke Hrvoslave Brkušić, donosi istodobno gotovo banalan i posve začudan film malne igranofilmske napetosti psihološkog trilera. Mada u ovom kratkom osvrtu preskočismo reći riječ-dvije o ostalim prikazanim filmovima, a to su: Od Kršana do Peroja (6 min., HRT, 2015), Čekanje (3 min., samostalna produkcija, 2014), Kierkegaard (4 min., Fade In, 2014), Dom je tamo gdje je srce (4 min., samostalna produkcija, 2013) i Oštar pas (6 min., Škver Art Festival, 2013), spomenimo jedan neprikazani, petnaestominutni Vrlo kratki izlet (MonFilmFest, 2014), nadahnut romanom Kratki izlet (1964/1965/1987) Antuna Šoljana u kojem Bezinović navedene postupke primjenjuje, možemo kazati zrcalno, jer posrijedi je nedvojbeno igrani film koji, pak, snažno priziva da ga doživimo kao dokumentarni.